mislijedneplavusche
30.12.2015., srijeda
prva ljubav? baš svaštanešto!
|
prva ljubav? ili sjećanje na neke trenutke, neka vremena kad smo mislili da je to upravo sada, prisutno, obuzima, oboje obuzima, tako smo valjda najprije vjerovali...  ne znam baš sigurno je li to baš bila ljubav, u vrtiću kad sam htjela biti samo uz jednog malog damira kad se igralo lanca-probijanca i kad smo se tražili po livadama i smijali kroz polje ivančica, znam da sam mu znala i prezime, sad nemam pojma, sjećam se da se lijepo smijao, očima, i da je imao kratke hlače i prašnjave noge kao i svi ostali klinci, i gledali smo se i smijali preko gomile ruku i birali kao „bojicu“ u igri...  a možda je to onaj krešo iz izviđača koji me uvijek zvao kad je bilo nešto zanimljivo u logorskom krugu, samo mene je zvao, i samo je uz mene plivao na ljetovanju u brodarici, i zajedno smo polagali šutnju i gladovanje i samovanje i sva bih se zajapurila i bila ponosna što me uvijek bira za kompića... a možda je to bio onaj šašavi ludi trenutak kad smo se na izletu po sljemenu natjecali u pjevanju, svi razredi iz škole, i onda sam pjevala jednom dušku koji je kasnije postao popularni glazbenik, ha, ha, pjevala sam „suze liju plave oči...“ od šerfe, on je kasnije bio u mojoj grupi na zboru, rame uz rame, i više mi se nije tako dopadao i njegovi štosovi i zezancije su mi se činili glupavi, nedozreli i razočaravajući... ne, to je bio onaj dečko, zvali su ga marinac, izgledao je stvarno super, kao pravi marinac, kako je bio zanimljiv, mogli smo brbljati satima, toliko je toga znao, čuvao me i pazio, zvao me „malena“, i on me je prvi put poljubio, onako, za pravo, „francuski“, svirao je gitaru, slušali smo santanu, upoznao me sa onim trknutim štulićem koji se još u ono davno doba, svirajući narodnjake po svadbama, busao da će se za njega čuti, onak, baš svjetski. čekala sam uz telefon (nije bilo onda nikakvih mobitela ni mailova ni fejsova) da me nazove pa da padne dogovor kad ćemo se opet naći... i tako neko vrijeme... a onda je saznao koliko zapravo imam godina, bila sam još dijete... a možda je ona prava bila s mirekom...vjerovali smo da možemo zajedno...no daljina nam je razrijedila susrete, pisma su čitana sve rjeđe. bio je susjed moje prijateljice i često sam se raspitivala što je s mirekom, nikad nije znala ništa, ma nije ga vidjela već dugo, ma nema pojma, valjda je otselio, tko zna... dok mi konačno nije rekla užasnu istinu: na cesti je neki suludi vozač udario u njegov auto i pojurio dalje s mjesta nesreće. on se jedva izvukao iz vozila, teško ranjen, mahao je tražeći pomoć kraj puta vozačima koji su hladno prolazili, valjda misleći da je neki pijanac. smrskanih rebara izdahnuo je nasred ceste. prijateljica mi to dugo, dugo nije željela otkriti... a možda je bila stvarna ljubav s onim tomicom zbog kojeg sam bila spremna ostaviti sve i koji je rekao da će zbog mene ostaviti sve... da se nije otkrilo, nakon pune godine dana da je, ustvari, oženjen, ccc... ili željko koji me toliko obožavao da mi je čak i cigarete bacao u tuđa dvorišta, samo da sačuvam zdravlje, a onda sam skužila da mu na pamet ne pada da ikad ima obitelj i sitnu nejačad. oooh, a ja sam taaakooo obiteljski tip, baš šteta. ne, ne, sigurno je ona prva prva ljubav bio prezgodni plavokosi plavooki ratko, mlađi od mene, nisam ga željela ni pogledati, balavander, kaj se takav ima meni upucavati, no bio je tako uporan, cijelo me ljeto snubio, i veza je bila strasna, žestoka, čak smo dogovorili i imena dječice, i gdje ćemo, i kako ćemo... i puklo je na nekoj suludoj situaciji, ljubomornom ispadu preko kojeg nisam više htjela prijeći. zamislila sam da mi u takvim mučnim svađama protiče cijeli život. i odustala od takve ljubavi. pa zapravo, u mlado doba ti izgleda svaka vezica kao prava ljubav, kao prva prava ljubav, kao prva ljubav. jedina. unikatna. ma takve više neće biti niti je bilo! a onda kad euforija splasne sve se složi na svoje pravo mjesto, basmisleno je idealizirati nešto što je prošlo, što nije opstalo jer nije moglo opstati zbog takve karme, lošeg tempiranja, konstelacije zvijezda, mladosti, starosti, ovoga-onoga... prilike se mijenjaju, potrebe se mijenjaju, ljudi mijenjaju neke detalje koji im prestaju biti ili postaju važni. prva ljubav? nema je. svaka nova je prva u nečemu, donosi nešto potpuno drugačije, unikatno, kao što smo mi drugačiji kroz vrijeme u ponečemu, i susrećemo drugačije ljude, nitko nije isti, svako nosi neke nove kvalitete koje zajedno s našima stvaraju neku posebnu, originalnu, prvu ljubav... za neku novu prvu pravu... |